Dobra motivacija

Pa malo razonode...

29.06.2009.

za svu decu koja su rodjena i prezivela 1950-te, 60-te , 70-te & 80-te ! !

Prvo,prezivjeli smo i rodjeni smo normalni iako su nase majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi,pusile i radile do zadnjeg dana trudnoce i nikad nisu bile testirane na dijabetes. 

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "cuvati daleko od domasaja djece"na bocicama sa ljekovima,vratima i ormarima.
Mi,kada smo imali 10-11 godina nismo nosili pampers-e i pisali se u krevet.

Kao djeca,vozili smo se u autima bez pojasa i vazdusnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rosulama.

Pili smo vodu iz slaufa za zalivanje baste a ne iz flasica kupljenih u superxafsu.Djelili smo flasicu kole sa nasim prijateljima i niko
nije umro zbog toga.

Jeli smo mlijecne sladolede,bijeli hljeb i pravi puter,pili cole koje su i tada bile pune secera ali nismo bili debeli zato sto smo se
stalno igrali napolju.

Izlazili smo iz kuce ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici,
zmurke,planova,klisa,klikera,partizana i njemaca, kauboja i indijanaca,
zaloga i svega ostalog sto je samo decija masta bila u stanju da smisli.

Cesto,niko nije mogao da nas nadje po cijeli dan.

i nikad nije bilo problema. . .

Provodili smo cijele dane praveci trokolice od otpada iz podruma,spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kocnice.
Nakon par padova,slomljenih prstiju i modrica
naucili smo kako da rijesimo problem. 

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u skoli.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti.Mi nismo imali skolskog psihologa i usmerivaca pa smo ipak zavrsavali nekakve skole.

Nama nisu prodavali drogu ispred skole. . .

Mi nismo imali playstation,nintendo,x-box,
nikakve video igrice,nismo imali 99 kanala na televiziji(vec samo dva),
nismo imali video rekordere,surround sound, celularne telefone,kompjutere,internet,chat rooms. . . . . . .

Mi smo imali prijatelje
i mi smo isli napolje
da se druzimo s njima !

Padali smo sa drveca,znali se posjeci na staklo, slomiti zub,nogu ili ruku,ali
nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga.

Igrali smo se lukovima i strijelama,pravili katapulte i bacali petarde za
novu godinu i sve smo to prezivjeli bez posledica!

Isli smo biciklom ili pjeske do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo zajedno!

Kad upadnemo u probleme sa zakonom,roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku. 
U stvari,bili su cesto stroziji nego sam zakon!

Mi nismo provodili jedan vikend sa mamom a jedan sa tatom/babom.Mi smo imali jednu kucu i jednu porodicu.
Poslednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji covecanstva.Nase generacije su proizvele najbolje izumitelje i naucnike do danas.

Imali smo slobodu,pravo na greske,uspjeh i odgovornost.
I naucili smo da zivimo s tim! 

I ti pripadas toj generaciji?

Cestitam!

pozdrav generaciji.
ziveli ! ! !

27.06.2009.

Brodska jedra

                                                              

Jedna legenda govori o tri muškarca,koji su nosili svaki po dvije vreće.Ali teret nisu osjećali jednako.Vreće su im,jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na ramenu.

Upitali prvog čovjeka šta ima u vrećama.Odgovorio je:- Svi moji uspjesi,sva dobra djela mojih prijatelja,sve životne radosti- u vreći su straga. Skriveni od pogleda,završeni,prekriveni lišćem,ne smetaju mi mnogo.U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile.Hodam,zastanem često,vadim ih,posmatram,proučavam,mislim šta ću. Stalno sam s njima,i mislima i osjećajima.Stalno radim na njima.
Taj se čovjek često zaustavljao,gledao unazad, mučio se nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto.Rekao je:-U vreći sprijeda nosim moja dobra djela,spoznaje o vrlinama.Često ih gledam,vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži moje greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem,jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me,ponekad su veoma teške.

Treći muškarac je odgovorio:- Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota".Prepuna je pozitivnih misli,dobrih ljudskih djela,svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu,misli o mojoj snazi.Ta mi vreća nije teška.Naprotiv,poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed.A vreća na leđima ima natpis"loša sjećanja" i prazna je,jer sam joj odrezao dno.O svemu što mi se loše dogodilo,o lošim mislima koje ponekad o sebi imam,o zlu koje od drugih čujem,malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek.Ja sam slobodan.Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.

             
                 

25.06.2009.

DOBRO U ZLU I ZLO U DOBROM

Kineski seljak i njegov sin od sve imovine imali su samo jednu kobilu. Nekom prilikom kobila im je pobjegla i njihov susjed je došao i kazao im: "Kakva užasna stvar, da vam kobila pobjegne." Seljak je odgovorio: "Ne znam da li je loša ili dobra. Takav je život."
Sledećeg dana kobila se vratila i sa sobom dovela čitav čopor divljih konja. Susjedi su se okupili i rekli: "kakva velika sreća. Tvoja kobila ti je dovela toliko drugih konja. Sada si bogat čovjek." A seljak je odgovorio: "Teško je reći da li je to dobro ili zlo. To je život."
Seljakov sin je htio da ukroti konje i pojahao je jednog. Ali konj ga je zbacio, on je slomio nogu i ostao hrom. Susjedi su rekli seljaku: "Užasno je to što ti se desilo. Tvoj sin da ostane bogalj." Seljak je odgovorio: "ja ne znam da li je to zlo ili dobro. To je život."
Uskoro su vojnici došli u selo i mobilisali za rat sve sposobne mlade ljude i uzeli su susjedovog sina, ali seljakovog nijesu, jer je bio hrom. Tada je susjed rekao: "Možda više nikada neću vidjeti svog sina. Ali ti si srećan, tvoj sin je pošteđen." Seljak je opet odgovorio: "Ja ne znam da li je to dobro ili zlo. To je život."


25.06.2009.

Prava ljubav

Image and video hosting by TinyPic

Za Mozisa Mendelsona,dedu cuvenog njemackog kompozitora nikako ne bi moglo da se kaze da je bio lijep covjek.Imao je prilicno nisku figuru i bio je povijen u ledjima.Jednoga dana otisao je u Hamburg u posjetu trgovcu koji je imao prelijepu kcer, Frumtje.Mozis se beznadezno zaljubio u nju. Medjutim,Frumtje je,zbog njegovog nakaznog izgleda,osjecala odbojnost prema njemu.

Kada je doslo vreme za odlazak,Mozis je sakupio hrabrost i popeo se stepenicama do djevojcine sobe da bi zadnji put s njom porazgovarao.Ona je bila vizija nebeske ljepote i zbog toga sto je odbijala da ga pogleda,osjecao je duboku tugu.Posle nekoliko pokusaja da zapocne razgovor,Mozis je stidljivo upitao:
- Da li vjerujete da se ljudi vencavaju na nebesima?
- Da - odgovorila je ne podizuci pogled.A vi?
- Ja verujem - glasio je njegov odgovor.Znate,kada se na nebesima rodi decak,Bog objavi kojom ce se devojkom ozeniti.Kada sam se ja rodio,meni su pokazali moju buducu mladu .Zatim je Bog dodao: "Tvoja zena bice grbava."Od tada sam glasno izgovarao:"O, Boze, grbava zena bice prava tragedija.Molim ti se,Gospode,daj meni grbu a nju ostavi da bude lijepa."

Na to ga je Frumtje pogledala pravo u oci i protresla ju je jeza od nekog dubokog osecanja. Ustala je i pruzila Mendelsonu svoju ruku.Kasnije mu je postala veoma privrzena supruga.

23.06.2009.

Prica jedne svijece ...

                                     Image and video hosting by TinyPic

 

Zapalili ste me i gledajte moje svijetlo.

Radujete se jasnoci i toploti koju darujem.

Veselim se da mogu gorijeti za vas.

Da nije tako lezala bih u nekoj kutiji bez koristi.

Smisao dobijam tek kada gorim.

Ali,dobro znam,sto duze gorim,to kraca postajem,

to se vise blizim svome kraju.

"Izgorjela je" reci cete, a ono sto je ostalo vi cete baciti.

Znam, za mene postoje dvije mogucnosti:

Ili da ostanem u kutiji u tami,

ili da gorenjem postajem kraca.

¨Dajem sve u korist svijetla,a time dovodim samu sebe kraju .

Ipak ljepse je ako mogu nesto dati...

Gledaj,isto je tako s ljudima!

Ili se povuku,ostajuci sami za sebe i

sve je hladno i prazno;

ili se priblize ljudima i daruju im od svoje toplote i ljubavi i onda zivot dobija smisao.

Ali,znaj i to da za ovo moras dati nesto od sebe samog,nesto od svoje radosti,od svoje srdacnosti, od svog smijeha,mozda nesto i od tuge.

I ne trebas bojazljivo razmisljati o tome kako ces sacuvati samo sebe.

Mislim da samo onaj ko druge veseli postaje sam veseliji.

Samo onaj ko je svijetlo drugima,sam ce primiti svetlo.

Sto vise goris za druge to ce svjetlije biti u tebi samom.

Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspolozeni, jer se boje biti ovde za druge,

zale se i neprestano mrmljaju na teska vremena.


Jos uvek nisu shvatili ovo:

Jedno jedino svijetlo koje gori,

vece je i vrijednije

nego sva tama svijeta. Dopustite dakle da vas malo ohrabrim, ja, mala svijeca.

18.06.2009.

Bezumnik



U vrtu jedne ludnice sretoh mladica bledog lika, lepog i cudjenjem obuzetog.

I sedoh kraj njega na klupu, te rekoh: "Zasto si ovde?"

On me pogleda zapanjeno, pa rece: "Pitanje ti je nedolicno, ali cu ti ipak odgovoriti.

Moj otac je od mene hteo da nacini svoju sliku i priliku, a to je zeleo i moj stric.

Moja majka htela je da budem bas kao njen uvazeni otac.

Moja je sestra isticala svoga muza moreplovca kao savrsen primer

na koji je trebalo da se ugledam.

 Moj brat misli da treba da budem, kao i on, dobar atleta.


Tako su i moji ucitelji, doktor filosofije, profesor muzike i logicar,

odreda cvrsto resili i svaki bi od njih da budem odraz njegovog lika u ogledalu.

Zato sam dosao ovde.

Tu mi deluje zdravije.

 Barem mogu da budem to sto jesam."

Uto se iznenada okrenu ka meni i rece:

"Nego, reci mi, da li su i tebe ovamo takodje oterali obrazovanje i dobar svet?"

A ja odgovorih: "Ne, dosao sam u posjetu."

On rece: "Ti si, dakle, jedan od onih sto zive u ludnici s one strane zida."

16.06.2009.

JABUKA

http://ljepotaizdravlje.bloger.hr/default.aspx?date=1.4.2008

Devojke, one su poput jabuka na stablima.

Najbolje se nalaze na vrhu stabla.

Ljudi ne zele doci do najboljih,

 jer se boje da ce pasti i - ozlediti se.

Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje,

iako nisu tako dobre, do njih lakse dodju.

Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla,

misle da s njima nesto nije u redu,

dok su zapravo one velicanstvene.

Jednostavno, moraju biti strpljive i cekati da pravi covek dodje,

onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih.

 Ne smemo pasti da nas dohvate, tko nas treba i voli napravit će sve da dodje do nas.

Zena je izasla iz rebra muskarca,

a ne iz nogu da bude gazena,

niti iz glave da bude nadmocna.

Nego sa boka da bude jednaka,

ispod ruke da bude zasticena,

i blizu srca da bude voljena.

 

15.06.2009.

Reci ranije . . .


On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta.

Ona beše nežna i osetljiva.

Uzeli su se.

On se trudio da joj ništa ne manjka,

a ona je pazila kuću i odgajala decu.

Deca su rasla, poženila se i poudavala,

te pošli svojim životnim putem… uobičajna priča.

Kad su sva deca bila zbrinuta,

 ženu je uhvatila neka tuga,

sve više je slabila i propadala.

Kako više nije uzimala hranu,

pala je u bolesničku postelju.

Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu.

 Oko nje su se trudili lekari i poznati specijalisti,

ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti.

Samo su slegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨

Na kraju je jedan od njih pozvao

muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao…

 da vaša supruga…

jednostavno više nema volje za život¨.

Čovek nije ništa odgovorio.

Seo je uz krevet i uzeo ženu za ruku...

 njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci.

Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:

¨Ti nećeš umreti!¨

¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.

¨Zato jer si mi potrebna!¨

¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨


Nemoj nikada čekati sutra da

nekome kažeš da ga voliš.

Reci to odmah.

 Nemoj reći:

»Moja majka, moj sin, moja žena...

 to već ionako zna«.

Možda i zna,ali nikad se niko

nije umorio slušajući voljenu osobu

koja joj to ponavlja?

Ne gledaj na sat.

Uzmi telefon i reci:

 »Ja sam, želim ti reći da te volim«.

Stisni ruku osobi koju voliš i reci:

 »Trebam te!

Volim te, volim, volim te...«.

Ljubav je život.

Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.

15.06.2009.

Pored ljepote uoči patnju

Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Vidjećeš kako nailazi na mnoga iskušenja.

U proljeće, radovaćeš se gledajući ga kako mu cvjetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosi kasne snjegove i hladne vjetrove koji dolaze sa sjevera.

Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom letnjem suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako je žedno u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom ljetnom kišom kako bi utolilo žeđ.

Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao uživati u prelijepom prijedelu? Ali primećuješ li njegovo ukočeno tijelo na hladnoj kiši u ledenom januaru? Uočavaš li zebnju kad mu vijetrovi odnose list po list?

Zimi će ti se svidjeti vijugave siluete koje bijeli snijeg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kako mu grane pucaju od studeni i težine snijega?

Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored ljepote uoči patnju.

I reci sebi: slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju ljepotu. U njima prolazi svoje kušnje. Jer život, čoveka ili stabla, ima lijepih dana ali i nevremena, oluja, grada, suše…

Ne postoji život bez iskušenja. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svako iskušenje skriva jedan trezor. Otkrićeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono će promijeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.

Iskušenje te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči na stablo. Ali iskušenje je poziv na uzdignuće. Zamisli šta bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čahure. Zamisli koliko bi nestalo ljepote kad gusenice ne bi prihvatile iskušenje promene.

Čovjek raste mijenjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvatanje. Tako zrijemo prihvatajući mnoga umiranja čitavoga životnog vijeka, umiranja vode u nova rađanja.

Ne trči prema iskušenjima. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskušenja ispreče na putu, ne bježi. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje. Posmatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega.

14.06.2009.

Ovoj znaci


Šetao jednom starac plažom sa svojim unukom.

Svaku zvijezdu na koju bi naišli, dječak bi podigao i bacio u okean.
"Ako ih ostavim", kazao je, "osušiće se i uginuti." Ja spašavam njihove živote.

Starac je odgovorio :
"Ali plaža je miljama duga, i na njoj su milioni zvijezda. To što ti radiš, ne znači ništa."

Dječak je pogledao zvijezdu u svojoj ruci, bacio je u vodu, i odgovorio:
"Ovoj znači."

12.06.2009.

A vasim snovima,ima li ko pristup?

    

 

Pitali su jednom jednog zaljubljenog coveka:

Zasto se ne divis ljepoti ruze kao ostali?
Zasto se smijes i pogledas u Sunce kada ono iznenada jos vise zasija, a ostali sklanjaju pogled od njegovog sjaja?
Zasto kada je najveca oluja i grmi ti izlazis iz kuce i kisnes?
Zasto nocu izlazis i pricas Mesecu?
Zasto....

Covjek ih prekide odgovarajuci:

Ruza je lijepa, ali nikada niste videli Onu koja je posadila tu ruzu. Nikada niste osjetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacili sjeme ruze kojoj se sada vi divite. Niste osjetili ljubav kojom je ta ruza njegovana.
Niste vidjeli lice, osmeh, njeznost... One od koje je ruza naucila tajnu ljepote, cistoce, njeznosti...


Sunce grije i obasjava svako bice na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko bice. Svaki put kada Sunce vidi Njezinu srecu, osmeh, ljubav... onda jos jace zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim njezinu srecu, pa makar izgubio vid? Njen osmeh, sreca, radost.... to je sve moje.

Oluja na koju izlazim nije nista u odnosu na strah da je Ona negdje sama i drhti. Kada izadjem saljem joj svu moju hrabrost, svu moju ljubav, saljem joj misli koje samo Ona smije da zna.

Nocu pricam Mesecu sve zelje, snove, nade... Pa u sabah kada bude sretao Sunce neka sve isprica. Neka onda Sunce jutrom svojim prvim zracima pomiluje Njeno lice i prenese joj moje reci.

Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bi vas pustit u moje snove.
Mojim snovima samo Ona ima pristup.

A vasim snovima....ima li ko pristup?


12.06.2009.

Pokupiti nekoga na kiši



Jedne noći tokom 60-tih godina prošlog veka, oko pola dvanaest, starija crnkinja je stajala pored autoputa u Alabami, pokušavajući izdrži udare kiše i vetra. Njen automobil se pokvario i ona je, promrzla i mokra, pokušavala da zaustavi neka kola. Stao joj je jedan beli mladić. U tim danima rasnog konflikta i segregacije, na američkom jugu je tako nešto bilo ne samo neuobičajeno, već i nečuveno. Mladić ju je odvezao u grad i pomogao joj da nađe taksi. Izgledalo je da je ona bila u velikoj žurbi, ali je uspela da zapiše njegovu adesu. Nekoliko dana je prošlo, i na mladićeva vrata je neko zakucao. Na njegovo veliko iznenađenje, ogroman TV u boji, bio je dopremljen njemu na kuću. Uz televizor je stajala poruka:

“Hvala Vam veliko što ste mi pomogli na autoputu pre nekoliko večeri. Kiša me nije samo iskvasila, već je ubila i moj duh. Onda ste Vi naišli. Zahvaljujući Vama uspela sam da stignem do muža koji je bio na samrtničkoj postelji, samo kratko vreme pre nego što je preminuo. Bog Vas blagoslovio zato što ste mi pomogli i što ste nesebični u pružanju pomoći bilo kome.
Iskreno, gospođa Net King Kola.”



10.06.2009.

Umnogostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrednosti

                 

Paradoks našeg vremena kroz istoriju je da imamo vece zgrade, ali krace živce, šire puteve, ali uža gledišta. Trošimo više, ali imamo manje, kupujemo više, ali uživamo manje. Imamo vece kuce i manje porodice, više pogodnosti, ali manje vremena.

Imamo više diploma, ali manje razuma, više znanja, ali manje rasuđivanja, više stručnjaka, ali ipak više problema, više medicine, ali manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smejemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno ležemo, ustajemo previše umorni,čitamo premalo, gledamo TV previše i molimo se retko.

Umnogostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrednosti. Govorimo previše, volimo preretko i mrzimo prečesto. Naucili smo kako da preživljavamo, ali ne i da živimo. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Stigli smo sve do Meseca i natrag, ali imamo poteskocu da predemo preko ulice da upoznamo novog komšiju. Osvojili smo spoljni prostor, ali ne i unutrašnji.

Uradili smo velike stvari, ali ne i bolje. Ocistili smo vazduh, ali zagadili dušu. Savladali smo atom, ali ne i svoje predrasude. Pišemo više, ali ucimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje. Naucili smo da žurimo, ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.

Ovo su vremena brze ishrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani dve plate, ali više razvoda, luksuznijih kuća, ali uništenih domova. Ovo su dani bržih putovanja, višekratnih pelena, moralnosti koja se može odbaciti, jednodnevnih predstava, preteških tela i tableta koje cine sve od hrane, da utišaju, da ubiju.

Ovo je vreme kada ima mnogo toga u izlogu, a ništa u skladištu. Vreme kada vam tehnologija može doneti ovo pismo i vreme kada možete odabrati da li ćete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.

Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu zauvek. Zapamtite, recite poneku ljubaznu rec onome koji vas gleda sa strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići.

Setite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta ni pare. Setite se da kažete: "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj ce zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz vas. Setite se držati se za ruke i ceniti momente, jer jednog dana ta osoba nece biti tu ponovo.

Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podeliti vaše dragocene misli s drugima.

10.06.2009.

ISKUSTVO JEDNE UČITELJICE

Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.

Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.

Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj.

U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili.

„Uistinu?“, šaputali su... „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari.

Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.

Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u ratu pa je učiteljica otišla na njegov pogreb.

Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.

Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Marko je često govorio o Vama.“

Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“

Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.

Učiteljica je naravno odmah znala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu.

„Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“

Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.

Ivan se tada nasmije i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“

Filipova žena reče: „Filip me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.

„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marija.

Potom Ana, pa još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.

„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Ana i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“

Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplakati.

Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.

Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.

Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.

Recimo im to dok nije prekasno.

08.06.2009.

svakog dana poceti iznova

U tome je velika mudrost. Tko to ostvari, otrest će se velikih briga i bit će sretan. Dale Carneggie piše kako se jedan gospodin riješio svih briga dok je promatrao ženu kako pere suđe. Za vrijeme tog pranja je pjevala i to ga je dovelo do razmišljanja:
"Vidiš, ti si već osamnaest godina oženjen i ona mora svakoga dana prati posuđe. Da je onda, kada smo se vjenčali vidjela pred sobom sve zdjele, tanjure i žlice na hrpi, koje će morati oprati, bilo bi to preveliko brdo. Samo ta predodžba mogla bi je uplašiti, da bi izgubila svu radost za život."

I onda je razmišljao dalje. Razlog zašto moja žena ne stvara nikakve probleme u vezi pranja suđa je samo u tome, jer pred očima ima uvijek samo suđe onoga dana. Tada mu je sinulo: uzrok njegovih briga je upravo u tome, jer želi sve suđe u jednom danu oprati: i ovo koje je danas prljavo, i ono što će biti sutra i prekosutra. Tada je došao do korisne spoznaje: svakoga dana treba početi iznova.

"Danas" je jedino vrijeme u mojim rukama. Za sutra još ne znam ništa. Jučerašnji dan već je potonuo u vječnost.

Carpe diem - iskoristi dan, mudra izreka starih Rimljana. Jednakom snagom moramo isključiti prošlost i budućnost. Budućnost je danas. "Ne brinite se za sutrašnji dan!"

Naravno da će mnogi na to odgovoriti; moramo se brinuti, jer kamo ćemo dospjeti. Moramo stvarati planove, jer ne može se živjeti iz dana u dan. Sve to zaista moramo činiti. Moramo imati pred očima ozbiljnost života. To samo znači da moramo ispuniti zadaću današnjeg dana. Svakoga dana svaku stvar moramo iznova uzeti u ruke, a ne elektrificirati živce. Imaju Englezi poslovicu: "Ne prelazi preko mosta, dok ne dođeš do njega."

"Dosta je svakom danu njegova zla." Nije ga potrebo opterećivati prošlošću i budućnošću. Što se tiče prošlih dana što možeš učiniti, a za buduće ne znamo hoćemo li ih uopće doživjeti. Ako ih i dočekamo vjerojatno više nećemo imati ovih današnjih briga. Naime, sve je u neprestanom tijeku. Heraklit kaže: "Ne možete u istu rijeku dva puta." Rijeka teče naprijed i svakog trenutka je u njoj druga voda. Tako teku i naši dani. Svaki je drukčiji i prije nego sutrašnji dan "proteče" pokraj nas, već će izgledati drukčiji, nego što nam ga naše brige danas predočuju. Jedino što imamo je "danas".

Bože, hvala ti na današnjem danu!
07.06.2009.

kerefeke

 Djevojka Kemala dođe svojoj starijoj rodici Zikreti u kozluckoj mahali Luka,nazva selam i namah kaza:"Draga teta,sinoc u sami aksam Senijina curica Almasa donese mi pun fišek,te reče:"Ovo ti je poslo Salko Mehagin".Otvorih fišek,kad u fišeku velika rumena jabuka.Dođoh tebi,teta, da me posavjetujes sta da uradim".

 

Predahni,Kemala,pa cu ti sve kazati.Te ispise po dva fildzana kahve i Zikreta stade govoriti:"I meni je moj rahmetli Kubo,kad se zagledao u mene,poslao jabuku u fiseku.Taj adet i sada zivi u Kozluku.Znaci,Salko je tebe begenisao.Ako i ti begenises njega,uzvrati mu dar.Najbolje je da komadic finog platna obrubis ibrisimom,pa neka to bude maramica.Potom u jednom cosku te maramice iskeraj srce,ni veliko ni malo, a u sredini maramice iskeraj nekoliko raznih kerefeka,recimo,jedan cvijet,ali ostale kerefeke neka budu tako iskerane da ni Salko,niti bilo ko drugi,ne moze odgonetnuti sta je to ustvari.Onda takvu maramicu posalji Salki po muskom djetetu.

Dosavsi kuci,Kemala iz sehare izvadi komadic finog platna,pa danju kraj pendzera,a nocu pod svjetloscu petrolejke vezak je vezla.Onda opet ode Zikreti,koja samo popravi jednu kerefeku na maramici da ta karafeka ko biva lici na bulbula.Dogovorise se da Salki maramicu odnese umiljati Meksud,Husejnov sin.

Tri dana nakon sto je Kemala poslala maramicu,malo poslije jacije,pokuca neko na njen pendzer:"Ja sam,Salko,dosao sam ti pod pendzerom kazati da sam dobio maramicu i sviđa mi se svaka stvarcica na njoj,kao sto me osvaja i sve na tebi."I Salko nestade,a Kemala sutradan sve isprica Zikreti.

E,sad,kad Salko drugi put pokuca na tvoj pendzer,ako hoces da se udas za njega,odskrini pendzer i malo poasikuj s njim.

A,draga teta,sta da ucinim ako Salko kaze da bi zelio sa mnom zivjeti u mojoj kuci.jer u njegovoj ima puno celjadi...

Pa,ako on hoce da bude uljez,pristani,i tebi ce biti bolji i laksi zivot a s njim u tvojoj kuci.Prođe mjesec dana asikovanja među Kemalom i Salkom,te se uzese.

Ne bi svadbe,jer takav adet bijase da nema derneka kad se udaje cura ciji roditelji nisu zivi.Dva-tri mjeseca Kemala i Salko zivjese ko golubcici.Kemala gotova da nije izlazila iz kuce,a Salko je,cim zavrsi poslove na njivi,hitao kuci.Lampu su gasili cim padne mrak,ali su je nakratko opet palili u neko doba noci.Rano su ustajali iz postelje.Međutim,jednog dana Kemala,nevesela i okahrena,ode opet Zikreti te zaplaka,govoreci:"U mene Salko se pokvario.Kasno dolazi kuci ima nekoliko dana.Neki govore u mahali da sad,iduci iz njive,navraca kod nove uciteljice.Draga teta Zikreta,kojm cu ga sada kerefetima namamiti da bude ko sto je bio....Ne mogu vise da duram ovo.Za to je najbolja karafeka da ti uvece dolazis kuci poslije Salke.Prije aksama dolazi kod mene nekoliko dana, a zamolicemo Vahidu da strazari,te da nam dojavljuje kad Salko dolazi kuci,a ti onda poslije njega ulazi u kucu.Tako ces i ti njega zadevarati.Salko istog dana kasno uđe u mracnu kucu otkljucanih vrata.Do malo za njim uđe i Kemala.Salko nista ne rece,samo se bolno nakaslja.Ponovi se nekoliko takvih noci,Salko dođe kuci,a Kemale nema.Onda jednom Kemala jutrom opet ode kod Zikrete:"""Evo ti od mene samija na dar,juce je Salko prije aksama usao u kucu,upalila nam je,fala Bogu, iova kerefeka,kaza Kemala,pa ode da pospremi kucu,a osobito hamam,i da zgotovi slatku pitu.A Zikreta za Kemalom proli bokal vode...

 PISE:ADIL HAJRIC

Preuzeto sa :www.bosanskaposta.no/

06.06.2009.

San

 

Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dole i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

Čovjek pogleda iznad sebe da vidi imali nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je sjedila ispod njega. Nako izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.

Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče: „Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova bijeli i crn pretstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrieme . . . našu smrt i . . . naš kraj.“

04.06.2009.

Živjeti u sadašnjosti

Dosta često se život uspoređuje s vlakom. Ljudi poput putnika u vlakovima kreću s jedne tačke kako bi došli do svoga cilja. Poneki vlakovi projure bez ikakvog zaustavljanja, dok neki idu lagano, zaustavljajući se na svakoj stanici. Naši životi se protežu poput tračnica, ispred i iza vlaka.

Na nama je da odlucimo gdje zelimo provesti dragocjeno vrijeme koje se zove život?
Da li u tom vlaku, proživljavajući sve trenutke zajedno s njim ili pak ostati daleko iza na tračnicama ili možda pohrliti negdje naprijed, stvarajući slike onoga o čemu zaista nemamo pojma?!

Teško je zaista biti tu, živjeti u sadašnjem vremenskom okviru, prihvatati stvari onakve kakve dolaze... oslanjati se na instinkt i donositi brze i pametne odluke. A možda i nije tako teško kao što izgleda, možda samo treba prihvatiti da smo sada tu i da ono što je bilo više se na vraća a ono što će biti ne možemo kontrolirati (bar ne onoliko koliko želimo).

Postavljajući sebi ovakva pitanja naš vlak može brzo doći do krajnjega cilja, a da to i ne primjetimo u vrtlogu svojih misli koje su i ostale samo to... misli... i nerealizovane ideje...
Zaista biti u vlaku znači da moramo prihvatiti sebe, prihvatiti druge i upoznavati druge iako ponekad nam je to teško... iako ponekad ne želimo da se suočimo s tim da nije sve onako kako smo zamišljali. Onda dolazi bezbroj pitanja bez odgovora... bezbroj sumnji... bezbroj misli... koje nam mogu uskratiti pravu odluku. Ali ipak se mora odlučiti, bez obzira na sve. Zašto onda ne ugoditi sebi a ne nekome drugome, zašto ne uživati u trenutku koji nam se nudi... zašto ne biti otvoren, svjestan... zašto ne prihvatiti ono što se događa... zašto ne riskirati... barem jednom u životu... a ne žaliti poslije za nečim što je "moglo da bude".

Najvažnije je sada!
Biti tu!
Živjeti i tijelom i dušom!
Paziti na glavu ali i na srce!

03.06.2009.

Zla žena

 

Išli putem dvojica prijatelja i opaze podaleko jedan skup žena, kako pod jednim hrastom u hladu teferiče. Zapovrgnu između sebe govor o tim ženama. Jedan reče:

- Čuješ druže! Bi li ti meni umio kazati, koja je u onom skupu žena zla žena?

- A tko bi to znao, brate? - odgovori drugi. - Ja ne znam od njih ni jednu, ni koja je zla!

- Ni ja ih ne poznajem u glavu, - odvrati prvi, - ali znam, koja je zla između njih.

- Da se šališ? Ja ti ne vjerujem!

- Ne šalim, - odvrati on - Sad ćemo mi do njih stići, i ti ćeš vidjeti, da ću je odmah poznati između sviju njih zlu ženu.

Zapute se i dođu do žena. Kad su došli do žena, prvi ih najprije lijepo pozdravi, a onda reče:

- Kako si ti, zla ženo?

A jedna između njih odgovori:

- Dobro, hvala Bogu! Ama, otkud ti znaš da sam ja zla žena?

- Tvoj mi jezik kaza, - odgovori on i nastavi put sa svojim prijateljem.

02.06.2009.

Čovjek i žena

 

 


U nekom selu živjeli su čovjek i žena,:čovjek na njivi, a žena radila u kući. Čovjek bi odmah, čim bi dan osvanuo, uhvatio volove i otišao u polje orati, a žena bi ostala kod kuće radeći, te bi mu uvijek donijela ručak na njivu. Ali čovjeku je uvijek bilo krivo misleći, da žena nikakva posla ne radi, već samo da ljenčari kod kuće; te najposle reče on ženi:

- Ti, ženo, samo džaba ležiš kod kuće i jedeš, a ne radiš ništa. Ja bih vaš ženski posao uradio za sahat. Mi jadnici ljudi po vas dan se pržimo na suncu.
Žena se na to stane smijati, te reče čovjeku:

- Šuti, bolan ne bio! Naš je posao stoput teži od vašeg, a vi ga ne bi nikad mogli svršiti.

Ali on joj ne dade ni govoriti, već opet zasu, kako ljudi više rade, a žene ništa. Na to mu ona reče:

- E, pa dobro! Ja ću sjutra uhvatiti volove, pa ću ići orati, a ti ćeš raditi moj posao.

On to jedva dočeka, te ugovore, da će tako raditi, čim zora zabijeli. Sutradan žena uhvati volove, a onda poče naređivati čovjeku, šta treba da on radi:

- Ti ostaješ kod kuće i dobro mi pazi, što ćeš uraditi. Čuvaj mi piliće, da ih štogod ne odnese; onda pomuzi krave, ama čuvaj da telad ne pokusaju sve. Skuhaj hljeb, izmeti mlijeko, spremi ručak, pa mi donesi na njivu.

Žena potjera volove, dok joj nešto pade na pamet, te se povrati i reče čovjeku:

- Da, zaboravila sam ti kazati: na tavanu ima u ćupu otrov. Čuvaj se, nemoj se prevariti, pa izjesti ni malo tog otrova, jer ćeš odmah umrijeti.

- Taman, - reče on, - ti nemaj brige, ja ću sve lako uraditi, a ti dobro gledaj, da uzoreš štogod više možeš.

Zatim ona ode s volovima na njivu, a on ostane kod kuće da radi.

Čim je žena otišla od kuće, a čovjek se razleti te stane da radi. Najprije pomete kuću i naloži vatru, a onda ugleda kvočku i piliće, te se sjeti, da mu je žena rekla da ih čuva; pa se malo promisli, kako će ih najbolje učuvati, te se domisli, uzme kanafe, te poveže sve piliće za kvočkine noge, da ih što ne odnese. Zatim ode, te pomuze krave, a onda se vrati u kuću i stane zagrtati rukave, da umijesi hljeb. Počne sijati brašno, pa mu na um pane, da mu valja i mlijeko izmesti, a dotlen mu je prošlo dosta vremena, te mu nešto na um padne, i on reče:

- Ha, bogme, ja ću svezati štap na leđa, pa dok ja budem sijao brašno, mlijeko će se pomalo mesti, i tako ću dva posla uraditi.

To on i učini, sveže stap za leđa i stane sijati brašno. Dok je on sijao brašno, mlijeko se je malo melo, a dok je umijesio hljeb, zaboravio je mlijeko. Kada je iznio hljeb, da ga zapeče, nagne se da razgrne vatru, a mlijeko preko glave sve se salije na vatru i potrne je. On se razljuti, te iziđe pred kuću, da vidi piliće, a u isti čas doleti nekakva tičurina, te uhvati kvočku; a kako su bili pilići povezani za nj, to odmah i njih odnese. Kad i to vidi, još se vise razljuti, te pođe u stalu, da vidi krave. Pošto je unišao, opazi telad pod kravama gdje doje, jer je bio zaboravio zatvoriti vrata od telećaka, te su telad izišli i bogme se posluzili . Sada mu omrzne život, te stane lupati šakama o glavu i reče:

- Eh, kada sam ovoliko uradio zijana, idem, vala, na tavan pa ću se otrovat, nek ne živim.

Što je mislio, to i učinio. Kada se je popeo na tavan, nađe taj ćup, te zasjedne i stane jesti sve malo po malo. Kad je nekoliko puta založio, stane se okretati oko sebe, kad će se otegnuti i umrijeti. Uto već dođe vrijeme ručku, te žene dođe i dotjera volove.

Pošto je ušla u kuću, ugleda hljeb na ognjištu nepečen, a po ognjištu proliveno mlijeko; zatim ode u stalu. Kad tamo, telad sve mlijeko popili, krave gladne i žedne; a kad se htjede vratiti u kuću, opazi da nema ni kvočke ni pilića. Uđe u kuću, te stane vikati muža.

Ali se on ušutio i načinio se, da je već umro. Žena se sjeti, da je na tavanu, te se odmah popne gore. Ugleda ga, gdje jede med, a ona zaviče:

- Uh, šta to radiš? Ako si Turčin, što mi sve zijan za zijanom radiš?

On se okrene, pa već vidi da nije mrtav, te zato joj odvrati:

- Ma prođi me se ženo! Eto si vidjela, šta je bilo zijana, pa sam se evo popeo na tavan, da se otrujem. Kad sam toliko zijana počinio, nek' i ne živim.

- Hajde, budalo, kako ćeš se medom otrovati. Ta to sam ostavila za lijeka, a ti mi ga eto pojede. Idi, moj junače, pa svoj posao radi: ori, kopaj, idi u drva, a nemoj se kvartati u ženske poslove, kad te za to bog nije stvorio.

Kad to on čuje, jedva dočeka. Brže bolje uhvati volove i ode i bez ručka orati, a žena ostane svoj posao radeći.

Poslije nije više govorio, da su ženski poslovi laki, već je iza toga uvijek govorio, da su ženski poslovi još teži od muških.

Dobra motivacija
<< 06/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

LINKOVI

ARHIVA POSTOVA
•Pismo muza,cija zena je u bolnici
•ruza
•moneta bez vrijednosti
•ruzna ruza
•tocak
•sikter
•Jedan smijesak za dorucak,obilje smijeha za rucak,brdo veselja za veceru
•Ne zastidi se!
•Da li si mrkva,jaje ili zrno kahve?
•Snaha i svekrva
•Mali Tarik
•tko je siromasan
•dobra motivacija
•istinita ljubavna prica
•bio jednom jedan trgovac koji je imao cetiri zene
•mudrost
•za sve mukarce,koji ne znaju postovati zene
•Microsoft
•test tri sita
•za svu decu koja su rodjena i prezivela 1950-te, 60-te , 70-te & 80-te ! !
•Brodska jedra
•dobro u zlu i zlo u dobrom
•Prava ljubav
•Prica jedne svijece ...
•Bezumnik
•Jabuka
•Reci ranije
• Pored ljepote uoči patnju
•ovoj znaci
•A vasim snovima,ima li ko pristup?
•Pokupiti nekoga na kiši
•Umnogostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrednosti
•iskustvo jedne uciteljice
•svakog dana poceti iznova
• kerefeke
• san
•Živjeti u sadašnjosti
•zla zena
•covjek i zena
•instrukcije za zivot
•Tri čamca za spasavanje
•Velika srca vole,mala traze da budu voljena
• Ljudi sa Crvenom Ruzom • Zasto?














SLIDE SHOW

NIJE BITNO
Gori,da mi cuva pjesme...


Kazes mi,ukras cu ti pjesme

a ti mi nista neces moci…



Pa sta,ako,kazem ti,

napisat cu druge…



I te cu ti ukrasti,

i opet mi nista neces moci…



Napisat cu trece,kazem ti

i bas mi je svejedno

od tvojih pretnji…



A kad neces

moci da napises

ni stiha vise,

kojim ces ocima

gledati pjesme

koje vise nece

biti tvoje?



Dusom,koju mi niko

ne moze oteti

pjesme tvoje

osjecat cu kao moje…


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
220098

Powered by Blogger.ba